Dizajnerica keramike Janža Dolinšek stvara u okruženju u kojem se posao, dom i svakodnevni život prirodno isprepliću. Njezin rad, vođen intuicijom, kreće se između funkcionalnih predmeta i emocionalnog izraza, a materijal, prostor i osjećaj uvijek su usko povezani. U ovom razgovoru promišlja o autentičnosti, vrijednosti rada rukama, izgradnji zajednice kroz kreativnost i tihim rutinama koje oblikuju i njezin rad i život oko njega.
Reci nam tko si i čime se baviš.
Ja sam Janža Dolinšek i radim pod imenom JNŽ Studio. Moj je rad prvenstveno usmjeren na dizajn keramike, iako se moji projekti povremeno šire i na grafički dizajn, dizajn prostora i organizaciju događanja.
Što te trenutno najviše inspirira?
Ovo možda zvuči pomalo otrcano, ali: moj divan život. Nevjerojatno sam sretna što miran i lijep dom dijelim sa svojim najboljim prijateljem/ljubavi svog života. Okruženi smo i najslađim psima i mačkama. Granica između posla i hobija ponekad je zamagljena, ali ne na loš način. Znam koliko sam sretna i duboko sam zahvalna što mi takav život ispunjava srce i daje mi prostor za stvaranje. Moja kreativnost proizlazi iz zadovoljstva; tuga i tjeskoba me paraliziraju. U teškim razdobljima mnogo mi je teže stvarati, ali i dalje se okrećem stvaranju, ponekad se čak i prisiljavam na to, jer mi pomaže da se malo brže oporavim.
Što neki komad čini tvojim „go-to” izborom?
Dobar omjer udobnosti, praktičnosti i kvalitete. I određeni cool faktor – onaj koji može nastati samo kroz povezanost između komada i osobe koja ga nosi.
Što ti danas znači autentičnost?
Kad nešto radimo jednostavno zato što se čini ispravnim – čak i ako nas (ili naš rad) nitko ne vidi. Kad nešto nosimo zbog sebe, a ne zbog drugih. Potraga za autentičnošću nikad nije laka; znači neprestano preispitivati tko smo i tražiti one prolazne djeliće iskrene kreativnosti.
Što ti znači kupovati u fizičkoj trgovini i sudjelovati u stvaranju njezine zajednice?
To je za mene sjajno pitanje – većinu stvari kupujem online, iz udobnosti svog kauča (kriva sam). Ironično, kao dizajnerica želim da ljudi moj rad dožive u fizičkim trgovinama: da uzmu predmete, drže ih u rukama i zamisle kako bi bilo živjeti s njima. Kod predmeta koje doživljavamo dodirom iskustvo kupnje uživo potpuno je drukčije. Dijelom i zato što trgovine stvaraju vlastitu jedinstvenu atmosferu, koja može prekrasno nadopuniti dizajnerovu viziju.
U tvom radu, što određuje vizualni jezik nekog komada: funkcija, materijal ili intuicija?
Hmm, sve navedeno – uključujući i vizualni jezik – neodvojivo je povezano i čini neprekinuti ciklus. Ipak, na svakom koraku intuicija je ta koja me vodi od jedne točke do sljedeće i njoj vjerujem pri donošenju odluka. Vjerujem i da je intuicija nešto što se produbljuje s iskustvom i znanjem.
Vidiš li keramiku više kao uporabne predmete ili kao tihe nositelje priče i prostora?
Nadam se da moja keramika spaja oboje. Kao pravi „go-to” komad, treba biti praktična, a istodobno promišljeno dizajnirana. Nadam se da ta kombinacija – zajedno s kontekstom prostora i osobe koja je koristi – izaziva emocionalnu reakciju. U mom radu vrlo se malo toga događa bez osjećaja; moja motivacija dolazi iznutra i neodvojivo je povezana s emocijama koje razvijem prema projektima kojima se odlučim posvetiti.
Kad osmišljavaš radionicu, što ti je važnije: tehničko učenje, kreativna sloboda ili izgradnja zajednice?
Radionice i praktična događanja u studiju se održavaju redovito, iako ne baš često. One su važan dio rada i identiteta studija i svakako ih želim nastaviti razvijati. Ali mislim da jedno ne postoji bez drugoga: ako želim izgraditi zajednicu, ljudi najprije moraju iskusiti kreativnu slobodu. A vjerujem da se takva sloboda zaista pojavljuje tek kad razumijemo materijal i ono što nam nudi, drugim riječima, kad o njemu imamo dobro tehničko znanje.
„U MOM RADU VRLO SE MALO TOGA DOGAĐA
BEZ OSJEĆAJA.”
Koju ti je neočekivanu lekciju naučio tvoj jedinstveni način života, a koju nikad ne bi mogla naučiti u gradu?
Važnost cirkadijalnog ritma – osobito zimi. Prve godine otkako živim ovdje bila sam potpuno iznenađena koliko se navečer rano smrači. I koliko dobro spavaš kad se tijelo uskladi s tim ritmom i prilagodi tom dobu godine.
Kad bi tvoj život postao dokumentarni film, koja bi scena najbolje pokazala tko si?
Mirno jutro u studiju. Pripremam glinu za taj dan – gnječim je, vagam i pišem popis zadataka. Zatim, jedan po jedan, ulaze sva tri psa, još pospani i zadovoljni. Mašući repovima, dolaze po malo maženja. Uvijek mi se čini kao da mi žele dobar dan – a i ja njima. Vani ptice pjevaju punim glasom, a otprilike u isto vrijeme naše se dvije mačke obično vraćaju sa svoje jutarnje šetnje, taman na vrijeme za doručak.
Kad ljudi uđu u tvoj atelje, što se nadaš da će osjetiti i prije nego što dotaknu glinu?
Više od svega želim da se ljudi osjećaju dobro: dobrodošlo, prihvaćeno i pozvano u prostor koji ih potiče na stvaranje. Bez pritiska, bez žurbe, bez uspoređivanja s Pinterestom ili jedni s drugima.
Credits
Fotografija: Arin Rapuš