Tadej Vaukman

ALTO Priče5 min čitanja
Tadej Vaukman

U POTRAZI ZA STVARNIM TRENUCIMA

U prvom izdanju serijala ALTO Stories razgovaramo s umjetnikom i fotografom Tadejem Vaukmanom o sirovim prizorima, stvarnim trenucima i načinu razmišljanja koji stoji iza njegova rada.

Slovenski fotograf Tadej Vaukman kreće se između dokumentarne fotografije i svakodnevice, bilježeći ljude i situacije onako kako se odvijaju. U ovom razgovoru otkriva kako je njegova prošlost oblikovala njegov pristup, zašto više ne juri za trenutkom i što ga i dalje privlači iza fotoaparata.

Reci nam tko si i čime se baviš.

Hej, što ima! Zovem se Tadej i umjetnik sam koji se kreće između fotografije i svega ostalog.

Što te trenutno najviše inspirira?

Joj, to su definitivno moj sin i moja partnerica. Živimo u ludim vremenima i oni su jedini koji me trenutno drže pri zdravoj pameti. Volim ih!

Što neki komad čini tvojim „go-to” izborom?

To je lako. Mora biti jednostavan i izdržljiv. Pričamo o odjeći, zar ne? (smijeh)

Što ti danas znači autentičnost?

Autentičnost doživljavam kao svoj unutarnji glas. Znam da zvuči otrcano, ali to je jedini način na koji mogu biti svoj. Možemo nositi istu jaknu ili čak isto donje rublje, meni je to sasvim u redu.

Što ti znači kupovati u fizičkoj trgovini i sudjelovati u stvaranju njezine zajednice?

Zapravo je jako zabavno. Nikad neću zaboraviti kad ste otvorili trgovinu i kad smo se nekako odmah povezali. Zato se stalno vraćam. Ponekad samo da se družimo, a ponekad stvarno nešto i kupim! (smijeh)

Kad gledaš kroz objektiv, što zapravo tražiš?

Ovisi. Nekad, kad sam počinjao prije otprilike 20 godina, nisam baš ništa jurio. Samo sirove emocije i nasumične svakodnevne trenutke. Danas je sasvim suprotno. Kad se rodio moj mali Vinnie, shvatio sam da sam u životu oduvijek želio samo mir. Tako da eto, to je ono što tražim.

Tvoje fotografije djeluju vrlo sirovo i iskreno. Zašto ti je to važno?

Možda je to jednostavno moja autentičnost (smijeh)? Valjda sam jednostavno takav. Svi dolazimo iz različitih sredina, a moja prijelomna točka bio je razvod mojih roditelja dok sam bio mali. Proživio sam puno ružnih stvari, ali većinu vremena bio sam samo opušteno dijete koje se pokušavalo snaći. Stvari ponekad postanu sirove. Tako je kako je.

Kako stil ili odjeća utječu na atmosferu fotografije?

Veliki džepovi spašavaju fotografu dan. Ne šalim se. DAJ MI VELIKE DŽEPOVE!

„Više ne jurim
za hypeom.”

Misliš li da fotografija bilježi stvarnost ili je oblikuje?

To je škakljivo pitanje. Pogotovo kad odgovaram nakon tri piva. Volim misliti da oblikujem vlastitu stvarnost, ali opet, možda na kraju fotografiram nešto potpuno nasumično. Kao onaj dan u Istri kad sam fotografirao hrpu nacijepanih drva. To je bila čista stvarnost. Samo ja i nekoliko cjepanica za logorsku vatru.

Što fotografija može otkriti o ljudima, a riječi ne mogu?

Sve. I obrnuto. Fotografija i riječi su, barem za mene, najmoćniji alati koje imamo. Idemo!

Odlučiš li ponekad da nećeš snimiti fotografiju? Zašto?

Da, stalno. Moj se pristop s godinama jako promijenio. Više ne jurim za hypeom. Radim na unutarnjem miru, učim kako usporiti. To mi je sada najvažnije. S druge strane, mačku nikad ne propustim fotografirati.

Credits

Fotografija: Arin Rapuš